"PRELAZIM 70 KILOMETARA DNEVNO KAKO BIH ODVEO UČENIKE U ŠKOLU"! Prva prodavnica je udaljena 10 kilometara: Marko je jedina nada koja održava ovo mesto živim!
Marko Čikarić nije samo učitelj za svoja tri đaka u zabačenom prokupačkom selu Tovrljane - on je i njihov najbolji drug i svakodnevni vozač kroz snežne smetove do škole na obroncima Radan planine. On je i kurir koji starijim meštanima redovno donosi lekove i namirnice, komšija sa kojim mogu da popričaju o svemu, heroj koji dnevno pređe 70 kilometara svojim vremešnim “golfom” po lošem makadamu.
Ovo je priča o ponosnom nosiocu Sretenjskog ordena za zasluge u prosvetnim delatnostima koji je celoj Srbiji pokazao da se najveće lekcije iz ljudskosti ne uče iz udžbenika, već iz dela.
- Ja sam Marko Čikarić, učitelj osnovne škole Svetislav Mirković Nenad, ova škola radi od 2015. godine i ja ovde predajem već 11 godina. Kada je škola otovrena bilo je samo 3 učenika, broj đaka se i povećavao i smanjivao ali danas ih je opet troje - objasnio je Čikarić.
Kako kaže, put u jednom pravcu je dugačak čak 35 kilomerara a dnevno pređe 70-80 km.
- Put je trenutno u jako lošem stanju ali se nadam da će nam lokalna samouprava i država izaći u susret.
Premijer Srbije mu je ranije čak i lično obećao da će posetiti njihovo malo mesto i da će poboljšati njihov put.
Navodi da njemu ništa nije teško i da mu je ovo peti automobil koji vozi za ovih 11 godina. Automobil mu se zbog lošeg puta konstantno kvari ali je on majstorima uvek bio prioritet i mušterija kojoj rado izlaze u susret.
- Zimi se nekako probijamo do škole, ipak nekad je neizvodljivo doći do same škole i tada imamo online nastavu - dodaje.
Leti se nastava održava napolju, ponekad prošetaju kroz selo i uče o biljkama i životinjama.
Kaže da se u skorije vreme desilo da nemaju struje mesec dana zbog nevremena.
- Pored obrazovnog dela se svakako trudim da izađem u suret ljudima, da donesem namirnice i lekove, da odvezem nekoga do grada i dajem svoj maksimum za opstanak ovog mesta - laže Čikaroć.
Smatra da su za to zaslužni i roditelji đaka kao i meštani.
- Ljudi su videli moju želju i mene kako se trudim i zbog toga su se i oni pokrenuli - objašnjava.
Uzajamno pomažu jedni drugima
Njegova motivacija su deca i porodice koje su ostale da žive u njegovom kraju.
- Mi smo dugo živeli u Beogradu i onda smo se vratili na selo, želimo da ostanemo ovde i da naša deca ostanu ovde. Marko koji odvozi i dovozi decu iz škole nam mnogo znači posebno jer mi nismo u mogućnosti da to sami radimo. Bavimo se poljoprivredom i stočarstvom kao i većina ljudi ovde. Deca ga obožavaju i presrećna su - rekla je jedna majka čije dete ide u spomenutu školu.
Jedan meštanin je dodao da više ni hitna pomoć nije u moguććosti da dodje po njih tako da im Marko mnogo znači zbog lekova i ostalih potrebština."Put je katastrofalan".
Njega smatraju za desnu ruku što se tiče svega.
- Trudim se da pomognem svakome i izađem u susret koliko sam u mogućnosti, prva prodavnica je na oko 10 kilometara, starijim ljudima mnogo znači posebno nepokretnim i onima koji nemaju soje automobile - objašnjava Čikarić.
Smatra da je to uzajamna pomoć jer su meštani njemu takođe pomogli mnogo puta.
Svo troje dece koje on uči su različitog uzrasta ipak to ih ne sprečava da održe nastavu, Marko kaže da može više da im se posveti baš zbog toga što ih je malo.
- U početku nisam želeo da uopšte budem učitelj ali moja majka je bila uporna, ja sam vremenom zavoleo svoju profesiju i nikada je ne bih promenio - dodao je on.
Kako kaže, to je jedan od najplemenitijih poslova.
Kurir.rs/Stvarne ispovesti